Ne volim januar. Nemam neki poseban razlog, po kojem ga odvajam od decembra ili nekog drugog meseca zimskog, koji donosi sneg i led, po kojem se krećem sve bolje, ali ipak teško. Jednostavno, ga ne volim.
Ipak, kad god čujem pesmu “Ne volim januar” setim se jednog za mene upečatljivog susreta i priče, koja još nije okončana. Njen epilog čeka se skoro tri decenije. Leta Gospodnjeg 1987. godine, Đorđe Balašević je držao koncert u Subotici. U to vreme napravio sam prve samostalne korake i mnogo slušao muziku. U Banji u Kanjiži Đole jeste bio jedan od izbora.
Tata je nekako uspeo da ga pronađe (bez mejla, mobilnih telefona, menadžera…) i na dan koncerta sreo sam ga u Hali sportova. Tada je bio znatno mršaviji i crn, ali sa karakterističnom bradom. Ušao je u Halu i prišao mi, dok sam ja gledao kako ostatak muzičara ima tonsku probu.
Ne znam šta mi je rekao prvo, ali znam kako je odgovorio kada sam mu kazao, da ću dok bude na bini pokušati da dođem do njega.
“Nemoj sad da se mučiš, sedi u prvi red ispred bine (nije bilo stolica, ali su svi sedeli na podu) i pevaj sa mnom, videću te. A sledeći put da dotrčiš do mene!”
Izvadio je iz džepa kasetu “Bezdan“, tražio olovku po dvorani, a onda napisao “Nenadu, za prvi korak!” Taj omot je, i danas negde u Subotici.
Posle koncerta, sam ga opet sreo, pitao je kako je bilo i kad se vraćam u banju? Tako smo se rastali.
Kasnije, sam neuspešno i na molbu mog terapeuta Bate, posle saobraćajne nesreće pokušao da nađem Jelenu. Bata, sa kojim je Đole razgovarao, jer, je i Kanjiža bila opcija za Bebin oporavak, je želeo da joj kažem kako sam ja tu prošao. Nisam u nekoliko navrata uspeo da je nađem, a ona je, na sreću, danas sasvim dobro.
Ni Đoleta još nisam sreo. Samo da vidim šta bi rekao kada vidi kako hodam sam i čuje čime se bavim? Sa obzirom na to, da u bendu ima dva čoveka koja me poznaju, možda i zna.
Leave a Reply