Prirodno je kažu, razmišljati o ljudima. Posebno ako su vam dragi. Ne znam međutim, da li je neprestano razmišljanje o nekome ko je iznenada napustio ovaj svet odraz dobrote tog bića ili naša svest da smo stvarno ostali bez nekoga, ko nam je, iako nije bio deo naše svakodnevice, bio beskrajno drag?
Vest o smrti Ace Petrovića, zatekla me je i iznenadila. Kolega je prvi primetio i kroz slušalice sam ga slušajući ne znam kako i zašto Rašu Pavlovića i pesmu „Stanite dani, stanite noći“, čuo kako me pita da li znam da je umro Draženov brat Aca Petrović. Odmah sam znao… Rekao sam samo: „Nije taj Aca, nego naš“… Ljudina, dobričina, trenerčina.
Upoznali smo se negde potkraj 2002. godine kada sam kao još nedovoljno poznat svima u Beogradu pokušavao da pronađem Svetislava Pešića. Znajući da sarađuju u reprezentaciji drugi put u životu, okrenuo sam Acu. Predstavio sam se za košarkaše već karakteristično kao Neša novinar koji teže hoda, na šta mi je onako sa osmehom, rekao nešto što ne mogu da citiram, stavljajući mi do znanja da zna sa kim priča i ljuteći se što sam mu persirao. Tako je počelo naše druženje.
Kasnije smo se redovno sretali razgovarali… Uvek je imao vremena da priča sa novinarima iako se nije nametao, nije čini mi se ni voleo da se previše pojavljuje u medijima. Umeo je međutim, da nam sve objasni. Imao je strpljenja tako važnog za posao koji je odabrao, iako nije morao, jer bio je fakultetski obrazovan, završio je geodeziju. Nije voleo konferencije, ali je voleo da priča o taktici, o igračima, timovima, detaljima. Poštovao nas je i zato što su njegova deca redovno skupljala svaki članak u kom mu se ime pojavilo. Valjda će im to sada pomoći. Ne znam… Ali znam da u tim isečcima ima i onih koje sam potpisao…
A kad smo već kod medija i Ace. Napisao sam jednom ne tako davno tekst, koji je imao neke greške, koje su pak bile posledica ranijih propusta kolega, jer sam citirao stare izjave… Rekao je samo i kod tebe ispadoh glup. Na moje pitanje, kako (?) pokušao je da mi objasni, a potom onako ljudski prihvatio objašnjenje da greška postoji, ali nije moja, možda ni kolega iz medija koji je citiran. Zaključak mu je bio: „Znam, ali jebi ga, smešno… Nema veze… Ni ti ni ja nemamo pojma o košarci, ispali smo glupi.“
Nikad mi to nije ozbiljno zamerio, ali je drugarski znao da mi u deset i 20 uveče javi da više nije trener Zvezde i da mi privatno ispriča tok sastanka sa upravom. Za novinara je to pravo bogatstvo, hvala mu na poverenju!
Znao je i da mi kaže da reprezentativci posle Evrobasketa u Poljskoj čuvaju poruke koje sam im pojedinačno slao, a da je on neke pokazao selektoru Dudi Ivkoviću. Značile su kaže svima.
Kada se razboleo bio je potpuno svestan svega. I optimista… Pitao sam ga jednom, hoće li da pišemo knjigu? Kaže: „Ne mogu…“ Na opasku da ću ja da pišem, a on da priča, nasmejao se i rekao: Možda…“
Nismo je napisali nikada, nažalost njegovih kolega trenera i nas novinara… Ali znam da mu je značilo što smo ga povremeno zvali i pitali šta misli o reprezentaciji, Zvezdi, Partizanu, jer to je za nas uvek bio Aca koji je tu za svakoga.
Aco! Meni sada kada ovo pišem, a tebe više nema, i ne znam da li će tvoji Goca, Aleksandra i Vlada ovo ikada pročitati, znači to što sam te poznavao od tebe ponekad učio košarku i imao priliku sa tobom da se družim.
Hvala ti ljudino, neka ti je laka zemlja ta bežanijska…
Leave a Reply