Svako ko jednom ode na sportski događaj postaje zavisnik. Od adrenalina, neizvesnosti, osećaja da baš tvoj glas čini onaj tas na vagi koji donosi pobede…
Tako je pre mnogo godina bilo sa mnom, a slično se 2009. godine dogodilo sa mojim sinom Aleksom.
Otišli smo u Arenu da gledamo završni turnir Svetske lige za odbojkaše. Odmah pred halom, ostao je u čudu, kolika je, a onda su usledila iznenađenja – za obojicu.
U pres centru, gde sam svratio po akreditaciju, momak ga je dok su me slikali i završavali standarnu proceduru, fotografisao i napravio propusnicu za goste Saveza, kako mi je rekao, da ga ne maltretiraju tako malog i opremljenog.
Bio je odeven kao pravi navijač. U plavoj majici sa natpisom Srbija, ogrnut zastavom većom no što je on tada bio, a koju smo kupili neposredno pred dvoranom.
Ta zastava je povod za ovaj tekst. Jer, iako je u pitanju zastava Srbije, koju vidite gotovo svakog dana, ovaj simbol naše zemlje unikatan je.
Jedinstven je po onome što se nalazilo na njemu po potpisima najboljih srpskih sportista, gotovo svih, koje smo 2009. i 2010. čekali na balkonu Skupštine grada Beograda.
Autograme su na njoj ostavili odbojkaši, vaterpolisti, košarkaši, teniseri, fudbaleri… Ali ne mogu da vam je pokažem!
I sad mi je “knedla” u grlu i suza u oku kad se setim, kako sam bez nje ostao.
Vraćao sam je kući, pošto mi je fotoreporter Vlada Marković zvani Lasica vratio sa potpisima fudbalera. Sedeo sam u tramvaju, kada je u njega ušla bakica, koja se okliznula. Ustao sam ovako kljakav da joj pomognem i zaboravio zastavu!
Ukapirao sam odmah, seo u taksi stigao tramvaj, ali nije je bilo. Moju zastavu i godinu i po dana truda pokupio je neki drugi putnik.
Ako ikada ovo pročita, neka zna da sam danima plakao, svestan da je ta i SAMO ta zastava svedok uspeha srpskog sporta. I neka je nekako vrati da nastavimo da je šaramo autogramima sportskih heroja.
Leave a Reply