Znate onaj osećaj, kada umre neko koga ste površno poznavali, on vas još manje, ali vas je njegova smrt pogodila. Tako se osećam od kada sam čuo da je umro Gaga Nikolić.
Dok čitam razne poruke, komentare, neprestano mi je u glavi kako starim.
Junaci mog detinjstva, mladosti, Beograda, polako me napuštaju, ostavljaju bez šanse da ih još koji put sretnem, možda pitam, saznam nešto novo, ostanem nasmejan samo zato što su kao Gaga prošli kraj mene i sa osmehom mi rekli kurtoazno „Dobar dan“.
Upoznao sam ga slučajno u čuvenom i sve opustošenijem bifeu Ateljea 212 gde sam svratio da se posle predstave „Posetilac“ javim Voji Brajoviću, koji me je i pozvao.
Stojim sa Vojom i Banetom Trifunovićem, Voja me pita šta misliš ko je u pravu, aludirajući na raspravu Sigmunda Frojda, kojeg igra on i Boga u liku Gage Nikolića, tokom čitave predstave. Gaga u prolazu dobaci samo „Ja, ja sam Bog, a on sve zna“ i od konobara traži pivo.
Obojicu sam ih, opet zajedno, sreo i na nekom drugom događaju. Stajali smo malo i pitao sam Gagu za vreme na Krstu i Dušana Ivkovića. Nije mi mnogo pričao o Dudi, već o vremenu, kada je tamo bilo manje zgrada a više porostora za igru i razne smicalice, kojima je bio sklon.
Neću da vam pričam o tom razgovoru od nekoliko minuta, već da vas pitam, da li ste svesni koliko smo privilrgovani? Da Beograd, Srbiju i Jugoslaviju, kako reče Aleksandra Kovač delimo sa takvima?
Gaga jeste legenda. Šmeker, ali ne zbog kajle i pištolja, gospodin, ne po zvanju, već po držanju, velikan, ne samo po ulogama, već po ponašanju. Privilegija je hodati ulicama koje pamte i korake takvih.
Zato ću uvek pre gledati Otpisane, Balkan ekspres, Idemo dalje ili Lavirint, nego rijaliti programe, od kojih je i daljinac počeo da otkazuje, do skoro bespogovornu poslušnost.
Leave a Reply