To sam i u praksi shvatio poslednjih nekoliko meseci.
Dalja definicija kaže da taj osećaj dolazi zato, što veliki deo života provodimo postavljajući pred sebe ciljeve, kojima težimo i koji za svakoga od nas predstavljaju put ka sreći. Sreća stiže kada ostvarimo zacrtano. mana je što kratko traje. Smenjena je novim ciljem i mislima kako do njega stići.
Na primeru Aleksinog prelaska iz osnovne u srednju školu osetio sam šta to znači. Poslednjih godinu dana razmišljao sam o tome kako da mu pomognem da sazna šta želi da upiše, a zatim i da se domogne željene škole. Mnogo smo razgovarali o kompkjuterima i multimedijalnom smeru, koju obuhvata web dizajn i zaista ima budućnost, Sportskoj gimnaziji, koja ostavlja prostor za napredak u košarci, koja nam ide sve bolje i još nekim opcijama. Obilazio sam sajtove, išli smo u posetu školama, razgovarali sa pedagozima, psiholozima. Svima im veliko hvala. Sve dok, jednog dana nisam ostao u šoku:
“Tata, ja bih da upišem za fizioterapeuta, meni se to sviđa! A mogu da radim i kod babe”, reče mi dete od 15 godina, koje me je godinu i po dana ranije ostavilo bez reči.
“Ima li neki posao koji može da se radi?” pita me.
“Kako to misliš”, uzvratio sam.
“Ti i mama imate ozbiljne škole, ti čak dve diplome, a plata mala, ništa sigurno”, pogodi Aleksa u centar i završi se razgovor.
Nisam imao šta da mu odgovorim. Priznao sam da je u pravu i rekao, da ću razmisliti.
Kompjuteri su bili u mojoj, a kasnije i u njegovoj glavi. Sve do momenta, koji sam malo pre pomenuo, kada mi je postalo jasno da dete ima viziju i spoznaju da neko mora da nasledi posao koji u Subotici, još uvek radi njegova baka Slavica.
Otišli smo na razgovor u Farmaceutsko – fizioterapeutsku školu na Zvezdari, koju mi je preporučila, prijateljica Sandra. Uz pohvalu o školi, koju nisam poznavao, ona me je pitala da li znam da postoji lekarska komisija, koja zbog činjenice da Aleksina majka i ja imamo Cerebralnu paralizu, možda može da pomogne Aleksi.
Otišao sam u Školsku upravu Beograda. U zgradi u Zahumskoj ulici i dalje radi Marina, žena sa kojom sam u studentskim danima kao predsednik Izvršnog odbora Saveza studenata Studentskog doma “Mika Mitrović” često sarađivao. Pronašao sam je, sa velikim iznenađenjem i radošću me je odvela kod Milana Joksimovića, prvog čoveka Školske uprave.
Rečeno mi je koja dokumenta treba da skupimo i rastrčali smo se po lekarima. Dve i po sedmice, je trajalo lutanje po Domu zdravlja i školi, koja se cela, od direktora Miomira Dragaša, do psihologa Nataše i Aleksinog razrednog Nebojše Dabića, angažovala da nam pomogne.
Komisija je dala pozitivno mišljenje, Aleksa sasvim dobro uradio prijemni, ali je tada nastala drama. Nismo znali šta znači to pozitivno mišljenje, pa smo iz predostrožnosti na listu želja stavili i medicinsku školu u Subotici. I opcija upisa tamo bila je razmotrena do u detalje.
Ali i kada znate da je nešto sasvim realno, crv sumnje nadvladava. I onda kada smo telefonom obavešteni da će Aleksa a zbog lekarske procene da je školovanje za fizioterapeuta iz mnogo razloga pravi izbor biti upisan u školu koju je naveo kao prvu želju.
Otišli smo po papire i tada sam ga prvi put video da se smeje. I da kaže:
“Danas sam odrastao!”
Ulazimo u školu. Čeka nas direktorka Biljana, i obraća se Aleksi. On pita gde su fizioterapeuti i ulazi u učionicu. Predaje dokumenta, popunili smo formulare i dobija cedulju, koja znači da je upisan!
Osmeh do suza. Život je dokazao koliko je čudan. Sav teret od prethodnih meseci, sati ne spavanja su nestali. Samo smeh, šala, slika ispred škole, plan za nabavku klompi, priča o knjigama, praksi.
Dan kasnije. Opet briga. O knjigama, tome kako će se snaći, hoće li imati podršku razrednog starešine, kakvo će biti društvo? Mnogo pitanja i dokaz da sreća kratko traje. Brige i život su jači. Ponos i vera u uspeh, međutim. ostaju.
Leave a Reply