U nekom od ranijih tekstova napisao sam rečenicu, koju jedne letnje noći, a možda beše i jutro, za stolom sa belim stolnjacima, čuh od Željka Obradovića:
“Kafana je za ljude, koji se razumeju u kafanu!”, reče mi tada Žoc, dok pevušismo neku od pesama i posmatrasmo ljude oko sebe.
Poslednjih nekoliko dana, to se, po ko zna koji put, potvrdilo. Od kako nas je, u nedelju, napustio Džej, na ličnom primeru i posle života potvrdivši od ranije poznatu autobigrafsku vrednost najvećeg hita koji je otpevao, ljudi po društvenim mrežama, dele njegove pesme. Vesele ili tužne, sasvim je svejedno. Stihova je raznih, kao i ljudi.
Ja sam se, dok nalećem na pesme koje znam, setio da je svadbu na kojoj sam, pre više od četvrt veka, bio dever obeležila pesma, za tu priliku neprikladnog naziva – Ugasila si me.
Jagodinski harmonikaš. partizanskog nadimka Prle, odsvirao je za nekoliko dana bar pedeset puta, iako u momentu kada smo mu je tata i ja prvi put pomenuli nije znao ni melodiju ni tekst.
Kasnije je došlo istinsko upoznavanje sa malim ciganinom iz centra Beograda. Pa sam tako rastući shvatio da život kratko traje, zna biti surov i ume da se ponaša kao žena bez morala, da nam laži daje, iako to nismo hteli… Saznao sam i da se nijedne usne ne ljube same, u poslednje vreme budim se često po noći. Godine, reći će neki.
Uz Džejeve pesme se jednako veseli i plače. Kao što to možete uz Tomu, Miroslava, Harisa, Šabana, Halide ili Anu, Silvanu, Lepu, Snežanu… Pesme koje pevaju, nisu samo emotivne, kratko i jasno to je život. Čak i kad nisu prvi izbor.
Tako je bilo i biće. Dok je dana i kafana. Zar i Bora nije u svom šaljivom hitu, ispevao ono i pre i kasnije potvrđeno:
“I naravno Džej!”
Leave a Reply