Sada nije medijski trik kako bi koncert u Beogradu bolje prošao. Kemal Monteno je, tri godine pošto je prvi put sahranjen od strane internet sajtova u regionu, izgubio bitku sa bolešću i za samo nekoliko sati potvrdio da pravi pesnici nikada ne umiru.
Malo je onih, koji znaju da Kemo sa kojim sam nažalost samo jednom u životu razgovarao nije primarno želeo da se bavi muzikom. Ona ga je pronašla tek kada je izgubio borbu za ulazak prvi tim fudbalera Sarajeva.
Kažu bio je talentovan… Ali trener je jednog jutra došao na Koševo i rekao da svi dečaci niži od 185 centimetara više ne dolaze na trening. Snuždeni Kemo, koji je zbog fudbala imao i problema sa ocenama, jer nije ni odlazio u školu, otišao je do kafića i na pitanje ako sam dobro zapamtio Kornelija Bate Kovača: “Šta se desilo“ rekao: “Išćer’o me onaj međed!”
Bata i ostali savetovali su mu da se bavi muzikom i piše. Stvorio je neke od najlepših ljubavnih stihova. Pisao je ne samo za sebe već i za druge i uvek držao do toga, da su za njegovu karijeru, zaslužni i oni koje je neiznerno voleo: Arsen Dedić, Dragan Stojnić, Zdravko Čolić, Toma Zdravković… Svima je pisao pesme.
Pričao sam pre mnogo godina sa selektorkom košarkašica Srbije Marinom Maljković, dok smo putovali ni sam ne znam gde o Keminim stihovima. Tako stvarnim, iskrenim, lepim, a istovremeno teškim i bolnim.
Ispričao sam joj ovo što ću sada napisati. Pitao sam Kemu, kako je nastala pesma “Tajna žena”? Rekao je da je posvećena ženi koja je bila prostitutka u Skoplju i sa kojom su svi pevači voleli da razgovaraju. Bila im je drug. Tek kasnije je saznala da je na primer Dragan Stojnić u nju bio zaljubljen.
Ipak, na mene je najveći utisak ostavila priča o pesmi “Pesme moje”. Da peva je Toma Zdravković. Ali je napisao Kemal Monteno i to na molbu Tome sedeći pored njega. Toma je samo rekao napiši mi jednu pesmu,pre nego što umrem.
Stihovi te pesme važe i za Kemu. Pesme ga ni za šta neće kriviti. Ali će ostati u kafani, dugo posle onoga ko ih je stvorio. I učiće nas kako se plače, zaljubljuje, pati, ne zaboravlja… I kako se živi i sazareva.
Jer svako od nas imao je neku tajnu ženu, onu koja nije htela naše pesme, ruke, dela, onu zbog koje se pisalo poslednje pismo, pod čijim prozorom se plakalo uz tuđu gitaru, koju smo videli kroz dim cigareta u vreme kiša…
Mnogi od nas su pisali pismo prijatelju i objašnjavali kako je kada oko tebe besni rat, jer ima i onih koji ni danas srećom ne znaju kako je kad „ti roknu samo dvije“
Jasno je dakle, da je Kemal Monteno još za života ušao u red pesnika, koji su do krajnjih granica ogolili radost i tugu života.
Zbog svega toga svih generacija koje su ga slušale i tek posle mnogo vremena shvatale poruke koje slao, Kemo zaslužuje da živi i posle smrti. Jer pesnici ne umiru, dok žive pesme koje su stvorili.
Leave a Reply