Ne sećam se tačno kada sam upoznao Matiju Bećkovića. Znam samo da je to bilo u Subotici, neke godine oko Svetog Save. Ali sam slušajući ga kako u prepunom, emocijama i humanošću obojenom Zvezdara teatru govori svoje stihove, otkrio da naši životi imaju mnogo zajedničkih tačaka.
Za Sentu sam znao. Naime, moj stric Marjan Filipov u tom malom banatskom mestu ima štampariju. Nekako je uspeo da pronađe dokumenta koja dokazuju da je ovaj srpski pesnik rođen u tom mestu, a ne u Velju Dubokom u Crnoj Gori.
A onda je jednog 29. novembra na Matijin rođendan organizovano književno veče, koje je počelo dokazivanjem Matijinog mesta rođenja, a završilo se tortom i njegovim komentarom “Ljudi, vi ćete meni suze na oči naterati, a ja to ne volim!”
U Beogradu sam ovog vrsnog stvaraoca stihova, nešto više susretao. Organizovao sam čak i književno veče u Studentskom domu “Mika Mitrović” u kojem sam proveo gotovo deceniju života. Tada sam zajedno sa drugarom Ivanom Brankovićem, inače, Valjevcem, saznao neke detalje vezane za pesmu “Kad dođeš u bilo koji grad”, po meni najlepšu ikada napisanu.
U Beogradu sam pretposlednjeg dana 2015. godine otkrio novu vezu između Bećkovića i mene. Iznenadio sam se saznanjem da prihod sa 19. po redu “Večeri sa Matijom” ide Pravoslavnom groblju u Kanjiži. Mnogo godina sam proveo u tom mestu, ne znam gde su mu groblja, a nisam znao ni da su u njemu sahranjeni Matijini preci.
A baš u toj maloj Kanjiži, ja sam se osposobio za samostalan život. Posle operacije na Ortopetskoj klinici “Banjica” u Beogradu, kraj koje danas često prolazim,1986. godine, više od 13 meseci sam proveo u Kanjiži. A to je bio samo jedan, od mnogih boravaka tamo.
Radio sam sa danas, nažalost pokojnim fizioterapeutom Negovanom Petrićem. Budio se svakog dana u 7.00 uz “Dobro jutro deco” Duška Radovića sa radija, odlazio na pakovanje parafinom (da zagrejem mišiće), a potom na strunjaču da Bata, moja majka Slavica i ja vežbamo. Sve do 2 popodne, kada svi odlaze kućama.
Posle nekoliko meseci, kada smo se odomaćili u Banji i kada sam na nogama bio potpuno stabilan, Bata i mama su uzeli ključ od sale za vežbanje i radili smo još dva sata popodne. Ne znam sada, da li u to ulazi i rad na šemi hoda, kraj aut linije rukometnog terena u sportskoj dvorani. Uz tu liniju, gazio sam ribice, lopte, stopala, kako bih stekao rutinu koračanja.
Hodao sam i kružeći po kompleksu. Od glavnog ulaza u salu, pored lekarskih ordinacija, kroz ulazni hol, pa kraj administrativnih kancelarija, sve do povrtaka u salu. Zaustavljao sam se samo kraj kancelarije direktora (ako se dobro sećam zvao se Dragan Ivanović), da se javim da sam završio krug i povremeno popijem sok. Nije bilo važno ima li unutra nekoga ili je bio sam.
I ostali su me, malo je reći voleli. Kod Jofea, koji je poput većine kasnije otišao za Švajcarsku, sam išao kući da slušamo “Bijelo dugme” i simuliramo bubnjanje, sa Coletom i njegovom grupom “Levi ulaz” sam u istoimenoj kafani, ali i u Čoki sa šest godina pevao Bajagin hit “Jer ti se ljubiš”, sestru Jecu u uniformi ubacio u kadu sa bisernom kupkom…
Antal je iz Novog Kneževca, često biciklom dolazio u Suboticu, da privatno radi sa mnom i nerviralo me je što ne broji ponavljanja, nego kad pitam: “Jel’ dosta?” kao iz topa kaže: “Biće” ili “Još dva”.
Svega beše u toj Kanjiži. Od kada sam prvi put bio tamo, u sali za vežbanje je i muzički stub sa kojeg se sluša muzika. To je ostalo da na mene seća one koji pamte to vreme.
Znao sam i da sa Jagecom spasiocem na bazenu, ostanem i kada se zatvori, da stavimo po dve stolice u mali bazen sa topolom vodom i sedimo dok nam ne dosadi.
Iz Kanjiže pamtim i prve odlaske kod zubara. Milica Rafai, divna žena, supruga doktora i bivšeg direktora Ištvana, prva mi je stavila protezu, izvadila zub. Više od dve decenije kasnije, njihova ćerka Violeta je vrhunski kardiolog i ponosan sam na to što sam joj pomogao da nađe neke od promotera projekata na kojima radi.
Radostan sam i ponosan što me ni recepcionerka Vesna nije zaboravila i što sam mnogo godina po njenom odlasku u Kanadu, zahvaljujući društvenim mrežama, sa njom nastavio da pričam, kao da nas deli samo pult sa ulaza u objekte.
U Kanjiži sam upoznao mnogo divnih ljudi, ostavio deo života i drago mi je što je Matija Bećković svojim postupkom, probudio u meni sećanja na vreme kada sam u sobama Banje zaticao guste sokove koje mi je donosila rukometašica Ceca Kitić, od menadžera krio fudbalera Darka Kovačevića, igrao tombole, jamb, karte sa Predragom Luburićem, Jovom Simanićem, Nebojšom Jokićem, Miletom Bojanićem… Znao sa njima da zaglavim u kafanama, da ih krijem i branim od trenera…
A na kraju kako sam Matija u knjizi koju sam pročitao u banjskoj sobi broj 201 reče:
Ćeraćemo se još
jednako ćerati
to da smo načisto
nema šta da krijemo
neka niko ne misli da nećemo
poštenije je reći da hoćemo
pa da se otvoreno ćeramo
kad se već ćeramo
i da jasno kažemo
ćeraćemo se još
nego da upredamo i obećavamo
kako više nećemo
a svak zna da hoćemo
pa da ispadne
neka što smo se ćerali
nego smo još i slagali
i u laž ućerani
ćeraćemo se još
nema od pomirenja ništa
moramo se ćerati
ne možemo se ne ćerati
ni stati na ovome
samo bi još trebalo
da se i ne ćeramo
đe ste se ćerali
niđe
šta ste isćerali
ništa
Leave a Reply